Povijest i stadion

Završio je Prvi svjetski rat. Stvaraju se nove europske države. Nogomet koji se već krajem 19. stoljeća proširio i na Kontinent, a pravo su ga omasovili upravo radnici i gradska sirotinja, nabijajući čudnovatu i pomalo opčinjujuću kožnatu mješinu prašnjavim ulicama Madrida, Milana i Munchena. I na makarsku rivu su prvu nogometnu loptu donijeli engleski mornari, misionari ove sportske religije: Negdje u toku rata, pripadnici engleske Kraljevske mornarice su po poljima Sinokoše i Bidola nabijali loptu, a lokalni težaci vjerojatno nisu razumjeli njihovu opsjednutost ovom, za njih ≪kalaškom≫ igrom. Prvi makarski nogometni klub bio je Biokovo, osnovan u ljeto 1920. godine. Okupljao je uglavnom studente i učenike iz uglednijih makarskih obitelji, a glavni organizator ovog kluba bio je češki liječnik Lisinsky. Odgovor radničke i težačke omladine, koja nije imala pristup među tadašnju gradsku elitu i njihov pomladak među nogometašima, stigao je sljedeće ljeto i obilježio je povijest makarskog nogometa do današnjih dana. Ljeto 1921. godine bilo je zaista vrelo. Politička prepucavanja u novoj državi dosegnula su vrhunac. U takvom okruženju grupa makarskih mladića u parku Osejava, 10. srpnja, osniva nogometni klub Zmaj. Konobar Tonči Vusio izabran je za prvog predsjednika kluba, a s njim su još bili postolari Jure Raos, Toni Antonini i Andrija Zelić, stolari Ante Buljubašić, Kleme i Stipe Vranješ, te kožar Ante Srzić. Ime Zmaj je prihvaćeno između prijedloga poput ≪Plamen ≫ i ≪Iskra≫, a osnivači su, i ne znajući, prihvatili simbol zmaja kojeg je u svom grbu imala i drevna obitelj Kačića, nekadašnjih gospodara cijelog Makarskog primorja. U prvu upravu, osim predsjednika Vusia, ušli su još i fotograf Nikola Smodlaka, brijači Luka Klarić i Ivan Raff anelli, te urar Ivan Dragičević. Naredne 1922. godine Zmaj postaje član Splitskog nogometnog podsaveza.

U prvenstvenoj sezoni 1967./68., Zmaj postaje član Druge savezne nogometne lige – južna skupina, te time postiže najveći uspjeh u povijesti kluba, može se reći do današnjih dana.

U devedesetim godinama prošlog stoljeća Zmaj je u većini sezona član Treće hrvatske nogometne lige, južna skupina, da bi od 1994. do 1998. godine bio član Druge hrvatske nogometne lige, južna skupina. Potom je jednu sezonu ponovno u Trećoj ligi, da bi od 1999. do 2006. bio član lige Nogometnog saveza Splitsko-dalmatinske županije.

Napadom ≪srbočetničke armade≫, na Lijepu našu veliki broj nogometaša veterana i članova kluba dragovoljno odlazi u Zbor narodne garde i policiju. Najviše ih pristupa u 156. makarsku brigadu Hrvatske vojske. Mnogi prolaze teška ratišta, neki postaju i invalidi. Svi se oni s pobjedničkim postrojbama Hrvatske vojske vraćaju svome klubu i svome gradu, osim četvorice bivših članova kluba koji su položili svoje živote za obranu rodne grude. Za istači je primjeran rad i ljubav za svoj klub svih njegovih igrača i članova uprave od prve generacije do danas. Znali su mnogo toga žrtvovati, ali ljubav za svoj klub, za svoj grad, bila im je pokretač u svladavanju svih poteškoća. Ipak su igrači glavni oslonac kluba i njihov je glavni udio što Zmaj, već više od osam i pol desetljeća, uspravno stoji podno tvrdog Biokova. Mnogo se igrača promijenilo, generacije su odlazile i nove dolazile. Hrvatski nogometni klub Zmaj, klub s vrlo bogatom tradicijom, ponos je i dika svog grada. Od osnutka kluba do današnjih dana nekoć jugoslavenskome, a danas hrvatskom nogometu, dao je veliki broj kvalitetnih nogometaša, od kojih ističemo Hrvatske nogometne reprezentativce: Gaju Raffanellija, Alena Bokšića i Marija Carevića, kao i trenera Antu Tonča Bušelića, sudionika dviju Olimpijada. Treba istaći i veliki broj prvoligaških igrača, koji su diljem Europe pronosili slavu Makarskog nogometa. Garancija nastavka nogometne kvalitete u ovom gradu je vrlo kvalitetna škola nogometa koja okuplja preko 300 djece svih uzrasta, od prednatjecatelja do juniora. Uostalom, usmjerenje HNK Zmaj je pravilan odgoj mlade generacije, a to je temelj sportskih uspjeha kluba.

Napomena: Izvod iz knjige VJEČNI ZMAJ POD BIOKOVOM, Makarska 2007. god.
Autori: Jurica Gizdić i Anđelo Raffanelli.